Vrijednost. Mnoge stvari vrijede u životu. Nekima je više vrijedno nešto materijalno, nego ono osobno. Ali ne procjenjujem ljude po tome. Svatko je kakav je i prihvaćam ga takvog. Meni su jako vrijedni i važni moji prijatelji i isprva obitelj. Bez njih, moj bi život bio prazna kutija. Najvažniji, sa strane obitelji su mi moji roditelji i sestra, pa onda ostali. A sa strane prijatelja, prave prijateljice ! Prve najvažnije osobe, dvije su, sa strane prijatelja su mi dvije prekrasne i najbolje djevojke, pa onda moji ostali prijatelji. Lucija Prava prijateljica ! Dobra srca i duše. Brineta. Smeđe oči kao kesteni u sred jeseni. Volim one njenje frčkice iako njoj nekada nisu po volji. Slatka mi je tako. Ne bih ništa na njoj mijenjala. Savršena je ! Ovakva kakva je i takvu ju najviše volim ! Bez nje. Ne znam što bih. Uvijek je tu, uz mene. Kada plačem i njoj je žao, samo što se ne rasplače. Kada se smijem i ona se smije. Kada vrisnem, vrisne i ona sa mnom da ispadnemo kul. Ona. Ona mi je kao sestra. Dane provodimo zajedno. Nešto posebno veže me za nju. Nešto čvrsto. I ne dam. Ne dam da se to raspukne. Neću ! I ne želim ! Nikada ! Naše prijateljstvo je za sad savrešno ! Ne bih ga mijenjala za ništa ! Ona je kao dio mene. Ona je uvijek tu. Uvijek me oraspoloži. Prosvijetli me kada me netko povrijedi i da mi do znanja da moram ići dalje ! Ona je zlatan biser u mojoj ogrlici života. I nikada neće nestati taj biser. Uvijek će biti tu. Znamo se već par godina, dugih godina. Imam i druge prijatelje koje znam deset puta više nego nju, ali nikada neće biti kao ona. Ona je posebnija od njih. Volim je najviše. Ni sama ne zna koliko. I previše sam joj zahvalna što je tu. Hvala joj što je uvijek uz mene. Hvala joj što me prosvijetli da vidim tko su mi pravi prijatelji. Hvala joj što je uvijek tu kada ju trebam. Hvala joj što je uvijek najbolja i što ne da do našeg prijateljstva. Hvala joj što ne da da se raspadne naše prijateljstvo bez obzira na sve. Jednostavno joj hvala ! I zapravo, jako sam sretna što je tu sa mnom i što je imam u svom životu. Vivian. Isto tako važna. Prekrasna, predivna. Divne duše. Više brineta nego plavuša. Plave oči blistaju joj kao kristali. Volim ju. Jako. Ona mi je nešto savršeno ! Idemo zajedno u razred. Već dugo godina. Njezin čvrst zagrljaj daje mi do znanja da imam još jednu najbolju prijateljicu koja je uvijek uz mene. Razgovori. Mogu ozbiljno razgovarati s njom o mnogim stvarima. Mogu joj se povjeriti kao i ona meni. I tu tajnu neće nitko saznati. Ako meni nije po volji, ona će me oraspoložiti. Ako me drugi živciraju zbog nekih ispada ona će im reći da prestanu. Ona je također zlatan biser u mojoj ogrlici života. Uvijek će biti. Planiramo budućnost i škole kako ćemo ići zajedno. Zajedno se smijemo, zajedno se radujemo. Ne znam što bih bez nje. Naša srca veže jedna tanka nit, koja se neće nikada raspuknuti. Znam. To znam. Jer naše je prijateljstvo toliko čvrsto da ga ne može nitko uništiti. Nitko. Bili ljudi pričali okolo nekakve gluposti uvijek sam ja tu za nju, i ona za mene. Nije me briga što će reći o njoj, kao i nju o meni, jer ljudi kad kad pričaju previše. A nas dvije se jako dobro poznamo i znam kakva je ona, te ona zna kakva sam ja. Stalno smo zajedno. Pjevamo svoje najdraže pjesme, smijemo se, družimo se. Kada sam uz nju osjećam se divno. Jer nekako kada sam s njom znam da me neće iznevjeriti i da je ona ta koja je najbolja. Bez obzira na sve uvijek smo si najbolje i takve ćemo, nadam se i ostati. Hvala joj za sve, za sve ! To mi jako puno znači ! Volim je puno, jako puno !
One su mi sve ! One su mi najbolje ! Moj život uz njih, te uz moje najmilije, ljepši je. Oni me ispunavaju radošću, srećom i ljubavlju. Oni su mi sve ! I volim ih najviše bez obzira na sve jer su moji ! Mada postoje ljudi koje ne podnosim i koji se prave da su mi prijatelji, a zapravo nisu, uvijek postoje oni pravi prijatelji koji će biti uz tebe i voljeti te. I kao što rekoh imam takve prijatelje i jako sam zahvalna na tome, jer oni su oni pravi koje će me štititi, braniti, voljeti bez obzira na sve. A ja sam ta koja ih jednako tako volim. Oni su moja radost i moja sreća i voljeti ću ih uvijek i zauvijek.

Evo me. Ponovno sam tu. Sjedim. Razmišljam. O životu. O ljubavi. O sreći. Jesen je. Proharala je gradom i odnijela svo lišće sa stabala. Ali onda sunce se opet vrati i obasja grad. A ja. Ja samo razmišljam. Razmišljam. O čemu ? Ni ja sama ne znam. O ljubavi. O njemu, da. Valjda. Kao da će mi glava puknut. Ne mogu prestati. Puna mi je glava njega. Samo njega. Čujem glasove u glavi koje izgovaraju njegovo ime. Ne mogu se pomiriti s tim da ne prestanem misliti na njega. Jednostavno, ne mogu. A onda se pitam. Dali sve to ima smisla ? Ljubav. Ljubav. Da. Je li uvijek uzvraćena ? Vjerujem da nije. Da, nije. Zna biti neuzvraćena. Pitam se. Pitam. Hoće li doći i moje vrijeme ? Hoće li mene netko voljeti ? Hoće li biti netko tko će reći da je tu uz mene, zagrliti me snažno i iskreno ? Hoće li biti netko tko će mi uzvratiti iskren poljubac ? Hoće li biti netko tko će me uzeti za ruku i povesti svojim putem ? Hoće li biti netko tko će me voljeti zbog onog što jesam ? Hoće li biti netko tko će osjećati ono nešto iskreno za mene ? Hoće li ? To su samo pitanja koja se pitam često a odgovore ne mogu naći. Ne znam gdje. Gdje da ih nađem. Kao da prelistavam knjigu iznova i iznova i tražim odlomke u kojima piše nešto o tome. A onda toga nema. Nema odgovora na moja pitanja. Nestanu odgovori. Nema ih. Želim. Sanjam. Maštam. Želim da i mene netko voli. Želim da i mene netko cijeni. Želim da i meni netko prašta kada pogriješim. Želim da i meni netko kaže dvije posebne riječi ' volim te '. Želim da i mene netko ljubi i grli. Želim da se i meni posreći. Želim. Ja to želim. Sanjam o tome svaki dan. I maštam. I razmišljam. Iskreno, želim da i moje vrijeme dođe kada će me netko voljeti, kada ću se netkom sviđati i kada će me netko ljubiti. Ali pitanje je kada ? Kada će doći moje vrijeme za to ? Ja ne znam. Jednostavno ne znam. Mislim si nekada ' ne budi luda. doći će i tvoje vrijeme '. Ali to čekanje. Ne mogu više. Umara me. Dosta mi je čekanja. Ne mogu više toliko čekati. Ali kad bolje promislim. Moram. Moram čekati. Doći će i to moje vrijeme. Moram biti strpljiva. Moram vjerovati. Moram se nadati. I iskreno to željeti. Doći će i to vrijeme. Hoće. Valjda hoće. Nadam se. Vjerujem. Ne znam. Ne znam više ni sama. Doći će. Kažu mi drugi. Samo. Moram vjerovati. Moram biti strpljiva. Posrećit će se i meni. Jednom. Valjda. Moram. Moram se nadati. I vjerovati.

Ponekad. Ponekad se zapitam je li život fer, pravedan ? Jesu li svi sretni ? Da li možemo birati većinu budućnosti ili 'pak sve ide svojim tokom ? Život. Osmijeh na licu. Sreća. Sloboda. Sve sam to ja. Ja sam sretna. Ja sam slobodna. Imam osmijeh na licu. Sve sam to ja. Da, ja. Jednostavna aLi komplicirana. Posebna aLi neposebna. Savršena aLi nesavršena. Sretna aLi tužna. Ja aLi Ja. Ja sam ja. Ne želim se mijenjati. iLi će me voLjeti onakvu kakva jesam iLi me neće voLjeti zbog onoga što nisam. Ne brinem se. Jer nemogu biti ono što nisam. Nemogu biti tužna ako sam sretna. Nemogu biti kopmlicirana ako sam jednostavna. Nemogu biti gLupa ako sam pametna. Nemogu biti zLa ako sam dobra. Nemogu biti ono što nisam, već mogu biti ono što jesam. Život me prihvatio takvu. Prijatelji. Obitelj. Cure. Dečki. Sretna sam, lijepa, zadovoljna - tako ljudi kažu. Život - život je kao kakao. Prosipaš ga. Tada je sve nemirno, katastrofa. a onda ga pokupiš, i sve se vrati u normaLu. Lijepo, sretno, savršeno. Na život gledam kroz ružičaste naočaLe. Puno boja, sreće, ljubavi, dobrote. aLi kad više nešto ne bude dobro, pomislim, slomit ću kazaljke, vrijeme će stati. tek onda shvatim da neke stvari nisu vrijedne toga. Život ide dalje. Bit će bolje. U životu sve mi je lijepo i drago. Većinom. Kao što sam rekLa, sreća, osmijeh na licu, sloboda. Mislim da to dosta govori. [ Ovo je bio samo maLi uvod u moje priče i dane. Saznat ćete još mnogo sitnica koje dosta govore. ]